Osam i dvadeset dva. Ponedeljak, valjda. Šesnaesti oktobar. Ni to nisam znala do malopre.
Sutra bi zaista trebala da izađem napolje... da odem u neku galeriju ili tako nešto. Ili da makar šetam, fotkam, to sad mogu, dobila sam fotoaparat. Mogu satima da bauljam po hodam po gradu bez cilja i fotografišem.
Mogla bi da zovem Selenu ili Polića. Srela sam ih, rekoše da im se javim.
" Naći muža je umetnost. Zadržati ga, to je posao. " Rečenica iz filma koji gledam dok pišem ovo,.. Ričard Gir i još neki poznati ljudi kojima ne znam ime. Da, Dženifer Lopez. Čini mi se da je danas zapravo nalaženje posao. Lov. Pedikiri, manikiri, šminkeri, solarijumi, šminkeri, plastični hirurzi pre svega su ključni deo cele te priče. U redu, da, žena treba da vodi računa o sebi i tako na tu temu. Šta više, na jednom seminaru sam upoznala devojku koja smatra da devojka uvek mora biti našminkana, to je neko njeno viđenje toga. Zatim, one koje misle da je bolesno ne depilirati intimno područje i tako u nedogled. Zapravo, živimo u bolesnom društvu. Dobro, bolesno je teška reč, ali iskrivljenom, izopačenom da. Poremećen sistem vrednosti, kako piše knjizi likovne umetnosti za srednju i verovatno u istoriji umetnosti uopšte. Nisu svi upali u taj vrtlog ali čini mi se da dobra većina jeste. Čak i oni koji su navodno drugačiji deo su stada, malobrnojnijeg stada, ali ne dovoljno da se to ne bi primetilo. Ne kažem da sam bogom dana ili tako nešto, verovatno sam i sama deo nekog čopora. Ognjen je jedno veče pričao o tome kako je okružen sjajnim ljudima, da je svako od nas individua, svako je posebna priča i svako ima svoje kvalitete i kreativnost. To su naši ljudovi, čak i oni koji se bave običnim poslovima i nisu završili umetničke fakultete imaju u malom prstu više kreativnosti nego... ljudi s kojima sam išla u srednju, recimo. Možda je Dragan u pravu, možda je naša generacija zaista drugačija, možda smo mi ti od kojih će stvari početi da se menjaju, a možda su to samo snovi. Ne mislim da ćemo uneti neku revoluciju, ali možda ćemo makar da odbacimo ono što je kočilo ljude ranije... verovanja, pravila, sujeverja i slično. Ne znam kako bi objasnila to, ali verovatno nećemo govoriti svojoj deci: Nemoj to tako i tad, ne valja se. To"ne valja se" i "valja se" je grozno. Stojiš na groblju i neku ti gura hranu u ruke govoreći da se to, eto, "valja". Grob prekriven hranom. Nikad nisam uspela da svarim to.
Pre neki dan sam pričala sa Tijanom i shvatile smo da nam je obema najveći strah da ništa ne ostane iza nas. Šta ako za života ne ostavim neki trag, nešto što će biti bitno ne samo meni već istoriji umetnosti, nečemu? Ne bih da zvučim arogantno, ne ciljam na Nobela ili nešto slično ali ne želim ni da jednog dana pričam svojoj deci kako sam nekad slikala ili tako nešto, kako sam nekad imala san da budem kreator, kako sam odustala od snova jer je to jednostavno život i to tako ide, neke stvari ti se ispreče.
Da nisam uspela da upišem modni dizajn verovatno bi se zadovoljila time da jednog dana budem hipi bakica koja pravi nakit i šije odeću za sebe i ima radnjicu umetnina u uskoj uličici. Zapravo, mislim da mi to ni sad ne bi smetalo, odnosno jednog dana, ali pre toga mora da se desi nešto veće. Ako ništa, dugujem tati to.. nastavljanje njegovog prezimena u tom neverovatnom svetu umetnosti. I mami, naravno. Ko zna šta bi mi sad bilo u glavi da nam nije čitala Malog Princa i Antića dok smo bili mali. Kao da imam neku obavezu da iskoristim priliku koja mi se pruža. Imam obavezu prema sebi, pre svega i prema onima koji zaista veruju u mene.
Dragan stiže sa posla za nekih sat vremena. Treba da odledim večeru i sredim malo stan i sebe. Želim da mu budem lepa večeras, još uvek nismo imali večeru koju smo planirali još u Loznici. Ideja je bila da se sredimo i večeramo uz sveće, tako nešto. Možda je ovo to veče. Mora biti, treba nam to, malo vremena za nas. Otkako smo ovde ljudi samo dolaze. Ne smeta nam to, ali fali nam vremena za nas, kao što sam već napisala. Kupila sam vino. U staklenoj ambalaži, da napomenem, pritom, ono koje može da se pije bez Kole. Možda se i našminkam, zeleni marker mi je i dalje u porama. Kao da imam zelene mitisere. To je druga priča za koju sad nemam vremena jer je skoro deset sati. Sutra ću pisati o toj avanturi.
p.s. Jančica me je posetila danas. Došla po čist veš i rekla mi da hoće da poradi na sebi, da izvuče ono najbolje. Ambiciozno dete, lepo sam pričala.
Sutra bi zaista trebala da izađem napolje... da odem u neku galeriju ili tako nešto. Ili da makar šetam, fotkam, to sad mogu, dobila sam fotoaparat. Mogu satima da bauljam po hodam po gradu bez cilja i fotografišem.
Mogla bi da zovem Selenu ili Polića. Srela sam ih, rekoše da im se javim.
" Naći muža je umetnost. Zadržati ga, to je posao. " Rečenica iz filma koji gledam dok pišem ovo,.. Ričard Gir i još neki poznati ljudi kojima ne znam ime. Da, Dženifer Lopez. Čini mi se da je danas zapravo nalaženje posao. Lov. Pedikiri, manikiri, šminkeri, solarijumi, šminkeri, plastični hirurzi pre svega su ključni deo cele te priče. U redu, da, žena treba da vodi računa o sebi i tako na tu temu. Šta više, na jednom seminaru sam upoznala devojku koja smatra da devojka uvek mora biti našminkana, to je neko njeno viđenje toga. Zatim, one koje misle da je bolesno ne depilirati intimno područje i tako u nedogled. Zapravo, živimo u bolesnom društvu. Dobro, bolesno je teška reč, ali iskrivljenom, izopačenom da. Poremećen sistem vrednosti, kako piše knjizi likovne umetnosti za srednju i verovatno u istoriji umetnosti uopšte. Nisu svi upali u taj vrtlog ali čini mi se da dobra većina jeste. Čak i oni koji su navodno drugačiji deo su stada, malobrnojnijeg stada, ali ne dovoljno da se to ne bi primetilo. Ne kažem da sam bogom dana ili tako nešto, verovatno sam i sama deo nekog čopora. Ognjen je jedno veče pričao o tome kako je okružen sjajnim ljudima, da je svako od nas individua, svako je posebna priča i svako ima svoje kvalitete i kreativnost. To su naši ljudovi, čak i oni koji se bave običnim poslovima i nisu završili umetničke fakultete imaju u malom prstu više kreativnosti nego... ljudi s kojima sam išla u srednju, recimo. Možda je Dragan u pravu, možda je naša generacija zaista drugačija, možda smo mi ti od kojih će stvari početi da se menjaju, a možda su to samo snovi. Ne mislim da ćemo uneti neku revoluciju, ali možda ćemo makar da odbacimo ono što je kočilo ljude ranije... verovanja, pravila, sujeverja i slično. Ne znam kako bi objasnila to, ali verovatno nećemo govoriti svojoj deci: Nemoj to tako i tad, ne valja se. To"ne valja se" i "valja se" je grozno. Stojiš na groblju i neku ti gura hranu u ruke govoreći da se to, eto, "valja". Grob prekriven hranom. Nikad nisam uspela da svarim to.
Pre neki dan sam pričala sa Tijanom i shvatile smo da nam je obema najveći strah da ništa ne ostane iza nas. Šta ako za života ne ostavim neki trag, nešto što će biti bitno ne samo meni već istoriji umetnosti, nečemu? Ne bih da zvučim arogantno, ne ciljam na Nobela ili nešto slično ali ne želim ni da jednog dana pričam svojoj deci kako sam nekad slikala ili tako nešto, kako sam nekad imala san da budem kreator, kako sam odustala od snova jer je to jednostavno život i to tako ide, neke stvari ti se ispreče.
Da nisam uspela da upišem modni dizajn verovatno bi se zadovoljila time da jednog dana budem hipi bakica koja pravi nakit i šije odeću za sebe i ima radnjicu umetnina u uskoj uličici. Zapravo, mislim da mi to ni sad ne bi smetalo, odnosno jednog dana, ali pre toga mora da se desi nešto veće. Ako ništa, dugujem tati to.. nastavljanje njegovog prezimena u tom neverovatnom svetu umetnosti. I mami, naravno. Ko zna šta bi mi sad bilo u glavi da nam nije čitala Malog Princa i Antića dok smo bili mali. Kao da imam neku obavezu da iskoristim priliku koja mi se pruža. Imam obavezu prema sebi, pre svega i prema onima koji zaista veruju u mene.
Dragan stiže sa posla za nekih sat vremena. Treba da odledim večeru i sredim malo stan i sebe. Želim da mu budem lepa večeras, još uvek nismo imali večeru koju smo planirali još u Loznici. Ideja je bila da se sredimo i večeramo uz sveće, tako nešto. Možda je ovo to veče. Mora biti, treba nam to, malo vremena za nas. Otkako smo ovde ljudi samo dolaze. Ne smeta nam to, ali fali nam vremena za nas, kao što sam već napisala. Kupila sam vino. U staklenoj ambalaži, da napomenem, pritom, ono koje može da se pije bez Kole. Možda se i našminkam, zeleni marker mi je i dalje u porama. Kao da imam zelene mitisere. To je druga priča za koju sad nemam vremena jer je skoro deset sati. Sutra ću pisati o toj avanturi.
p.s. Jančica me je posetila danas. Došla po čist veš i rekla mi da hoće da poradi na sebi, da izvuče ono najbolje. Ambiciozno dete, lepo sam pričala.
Нема коментара:
Постави коментар