Ne znam. Zelim da pisem ali... blokada, zabod. Kao neki januar a prolece.
Fale mi neki ljudi. Mnogi ljudi, oni koji su ostali u pustinji, na primer.
Fali mi ono da mogu da odem na kafu posle skole i da se ispricam sa deset ljudi, da sretnem dosta njih, a sad moramo da se ganjamo sa svakim ponaosob mesecima. Prednost je sto nema toliko te ucmalost i monotonije ali s druge strane, ali opet... fali pustinja. Da mogu jednom u mesec dana makar da ih okupim sve, samo da ih vidim, pocinjem da zaboravljam kako se smeju. Dusica na primer, nismo je videli boga pitaj od kad. Vanju takodje... i drugu Vanju... i jos mnoge.
Nostalgija?
Nisam se videla sa Tijanom za njen rodjendan, ni sa Vanjom, ni sa Srdjanom... i ko zna s kim jos. Uvek se ispreci nesto... ili nam je previse mrsko da se cimamo? Realno, sama pomisao na to da treba da se vracamo u Krnjacu u sitne sate, nocni slabo funkcionise itd.... Smor je.
Da, rodjendan moj. Bilo je lepo, drago mi je sto su se ljudi okupili. Evo fotki, da ne davim.
Нема коментара:
Постави коментар