Niotkud. Ipak negde. Inspiraciju u ljudskom oblicju. Covek koji je napisao deo moje biblije. Ruke su pocele a mi se tresu, nisam znala kako da mu se obratim, pa se svelo na ono najgluplje i najobicnije: " Izvinite, da li mogu da se slikam sa vama?. "
Ne mogu da verujem. Ne znam kako da se ponasam, sta da uradim, kao da se desilo nesto veliko a nista se nije desilo, nista opipljivo, osim ove fotografije. Euforicna sam bez nekog stvarnog razloga. Obozavam ga, to sam mu i rekla. A kome bi to mogli da kazete pri prvom susretu.
Na vecerasnju svirku ne idem, finansije su opet pobedile. Prezivecu. Posle ovoga danas... strpecu se jos malo :)
Нема коментара:
Постави коментар